30 godina nakon rukovanja Arafat-Rabin, jasni nedostaci u sporazumu iz Osla osudili su mirovne pregovore na propast
Dana 13. septembra 1993. svijet je gledao kako su se izraelski premijer Yitzhak Rabin i predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije Yasser Arafat rukovali na travnjaku Bijele kuće. Bio je to zapanjujući trenutak.
Čuveni stisak ruke između protivnika označio je početak onoga što je postalo poznato kao Sporazum iz Osla, okvir za razgovore između izraelskih i palestinskih predstavnika, uz posredovanje američkih diplomata.
Ideja je bila da kroz otvorene pregovore i mjere za izgradnju povjerenja Palestinci na kraju preuzmu kontrolu nad svojim poslovima na Zapadnoj obali, Pojasu Gaze i istočnom Jerusalemu – teritorijama koje je Izrael ilegalno okupirao nakon Šestodnevnog rata 1967 .
Nakon prelaznog perioda od pet godina, mislilo se, palestinska država će postojati rame uz rame s Izraelom. A kroz takvo rješenje s dvije države, mir između Izraela i Palestinaca mogao bi se postići.
Trideset godina kasnije, jasno je da sporazumi iz Osla nisu postigli ni mir ni rješenje o dvije države. Izrael ima najdesniju, nacionalističku vladu u svojoj istoriji, a palestinsko rukovodstvo je slabo i podijeljeno. Malo je izgleda da se uskoro vrati pregovorima.
Kako je ova mračna stvarnost nastala iz tako velikih nada 1993. godine? Mnogi analitičari ukazuju na kršenje uslova sporazuma koje su počinile obje strane. Drugi krive nedostatak odgovornosti, što je omogućilo da ta kršenja prođu bez kontrole.
Svakako, ima dosta krivice okolo. Ali je mirovni proces u Oslu propao jer je sam okvir bio duboko pogrešan na tri ključna načina.
Prvo, zanemario je neravnotežu moći između dvije strane. Drugo, fokusirao se na okončanje nasilja palestinskih militantnih grupa dok se previđaju akti nasilja koje je počinila izraelska država . I treće, tražila je mir kao krajnji cilj, a ne pravdu.
Ignorisanje neravnoteže snaga
Palestinska oslobodilačka organizacija, ili PLO, implicitno je priznala Izrael 1988. Ali bila je potrebna formalnija izjava da bi Izrael pristao na pregovore. U razmjeni pisama 9. septembra 1993., Arafat je napisao Rabinu: “PLO priznaje pravo Države Izrael da postoji u miru i sigurnosti.”
Zvanično priznajući pravo Izraela na postojanje, PLO je u suštini odustao od isključivih suverenih zahtjeva na 78% istorijske domovine Palestinaca na koju je sada polagao Izrael.
Kao odgovor, Rabin je napisao Arafatu da će Izrael “priznati PLO kao predstavnika palestinskog naroda”. Nije priznao pravo Palestinaca da formiraju svoju državu.
U „ Deklaraciji o principima “, koju su Arafat i Rabin potpisali u Bijeloj kući 13. septembra, navedeno je da je cilj razgovora „sprovođenje rezolucija Vijeća sigurnosti 242 (iz 1967.) i 338 (iz 1973.) .” Te rezolucije UN-a pozivaju Izrael da se povuče sa teritorija koje je okupirao 1967. godine. Ali ne pozivaju eksplicitno na uspostavljanje palestinske države.
Od tada je Izrael eksproprisao skoro polovinu Zapadne obale za isključivo korišćenje jevrejskih doseljenika, kršeći međunarodno pravo.
Kao rezultat ovih i drugih mjera, život Palestinaca je postao gori tokom godina nakon Osla, a ne bolji. Kako su Palestinci gubili daljnju kontrolu nad svojim zemljama, domovima i resursima, njihova sposobnost da uspostave državu postajala je sve udaljenija.
Ipak, insistiranjem da se bilateralni pregovori vode između moćne države i naroda bez državljanstva – umjesto pod okriljem Ujedinjenih naroda ili drugog međunarodnog tijela – okvir Osla je ignorirao neravnotežu moći između Izraela i Palestinaca. Američki posrednici bi insistirali da obe strane moraju da naprave kompromis. Ali Izrael je imao daleko veću vojnu, ekonomsku i diplomatsku moć od Palestinaca.
Ignorišući ovu neravnotežu moći, sporazumi iz Osla efektivno su dozvolili Izraelu da nastavi da konfiskuje zemlju i resurse bez posljedica. Sa 60% Zapadne obale pod kontrolom Izraela, izgledi za održivu, nezavisnu palestinsku državu bili su potkopani.
Nema kraja državnom nasilju
U naknadnom sporazumu iz 1994. stoji: „Obje strane će poduzeti sve potrebne mjere kako bi spriječile akte terorizma, zločina i neprijateljstva usmjerene jedna protiv druge.“ Dodaje se da će “palestinska strana poduzeti sve potrebne mjere da spriječi takva neprijateljska djela usmjerena protiv naselja, infrastrukture koja ih opslužuje i područja vojnih instalacija”.
Uzastopne izraelske vlade široko su tumačile “neprijateljske radnje”. Kao rezultat toga, čak i Palestinci koji su branili svoju zemlju nenasilnim sredstvima su hapšeni, zatvarani i upucavani od strane izraelskih vojnika.
U sporazumu je također navedeno da će “izraelska strana poduzeti sve potrebne mjere da spriječi takva neprijateljska djela koja proizlaze iz naselja i usmjerena su protiv Palestinaca”. Ali ne spominje izraelsko vojno nasilje nad palestinskim civilima.
Kako bi sproveli ovaj sporazum, Palestinske vlasti – autonomno tijelo koje vlada nad Palestincima na Zapadnoj obali – pristale su koordinirati s izraelskom vojskom oko sigurnosnih pitanja. To bi ili uhapsilo Palestince za koje Izrael sumnja da izvode neprijateljstva ili bi dozvolilo Izraelu da uđe u palestinska područja i uhapsi same osumnjičene.
Ova koordinacija štiti Izraelce od palestinskog nasilja, ali ne štiti Palestince od nasilja izraelske vojske. Od jeseni 2000. godine, izraelska vojska je ubila osam puta više Palestinaca u poređenju sa Izraelcima koje su ubili Palestinci. Polovina tih palestinskih žrtava nije bila uključena u neprijateljstva kada su ubijene, prema analizi izraelske grupe za ljudska prava B’Tselem.
Palestinci su također izloženi drugim vrstama kršenja ljudskih prava od strane izraelske države. To uključuje rušenje domova, zatvaranje bez optužnice ili suđenja i zlostavljanje na kontrolnim punktovima. Većina vojnika optuženih da su nanijeli štetu Palestincima ne suočavaju se s posljedicama za svoje postupke, navodi Yesh Din, izraelska organizacija za ljudska prava.
Mir nad pravdom
Ova vrsta strukturalnog nasilja i zlostavljanja – koje država vrši nad marginalizovanim grupama – rijetko se pojavljuje na naslovnicama zapadnih medija. Takav nedostatak svijesti jača sposobnost Izraela da kontroliše živote Palestinaca i dodatno podriva izglede za mir.
Američke i izraelske diplomate su usko definirale mir kao odsustvo oružanog nasilja i postavile to kao sveobuhvatni cilj. Vjerovali su da ako se Palestinci uzdrže od čina nasilja, onda se mir može postići putem rješenja dvije države. Izvještavanje koje je odražavalo ovu perspektivu u glavnim američkim medijima dodatno je učvrstilo ovaj stav.
Ali ovo razumijevanje mira ignoriralo je potrebu Palestinaca za pravdom. U najmanju ruku, pravda za mnoge Palestince značila bi kraj sigurnosne saradnje između Palestinske vlasti i Izraela i uspostavljanje nezavisne, demokratske palestinske države na preostalih 22% njihove domovine .
Ali s neravnotežom moći sadržanom u okvirima Osla, i sa američkim posrednicima koji su se više fokusirali na mir – mjereno incidentima palestinskog nasilja nad onima koje je počinila izraelska država – to nije trebalo biti.
Oslo kao 'predaja'
Mjesec dana nakon čuvenog rukovanja, palestinski naučnik Edward Said opisao je sporazum iz Osla kao “instrument palestinske predaje”. Nedavno je grupa vodećih politikologa pozvala kreatore američke politike da u potpunosti napuste okvir iz Osla i rješenje o dvije države. Oni pozivaju SAD da se “zalažu za jednakost, državljanstvo i ljudska prava za sve Jevreje i Palestince koji žive u jednoj državi kojom dominira Izrael”.
Vjerujem da je to hitan poziv. Život Palestinaca postaje sve gori, a ne bolji. Sve veći broj međunarodnih organizacija za ljudska prava i javnih ličnosti opisuju trenutnu stvarnost na terenu u Izraelu i Palestini kao oblik aparthejda.
Trideset godina nakon njihovog čuvenog rukovanja, Arafat i Rabin su odavno prošli. Vrijeme je da se prizna da je proces koji su oni pokrenuli također sada ograničen na historiju.